Kiša je padala tiho, uporno, kao da se ispričava. Zgrade u Westminsteru bile su umotane u sivilo, promet se vukao, a Temza je bila mutna i hladna, klizila je ispod mostova.
Na sedamnaestom katu privatne klinike Ashgrove Mental & Wellness Institute, skrivene među starim zgradama na obali South Banka, nalazio se kabinet doktora Edwarda Johnsona. Zgrada, moderna ali nenametljiva, bila je poznata po svojoj diskreciji, bijelim hodnicima i staklenim liftovima iz kojih se pružao pogled na grad koji rijetko ikome uzvraća pogled.
Kabinet nije bio posebnovelik. Jedan stol, dvije fotelje, zidne police s uredno složenim knjigama iz psihijatrije i filozofije. U kutu lončanica koja se već mjesecima borila sa životom, i jedan prozor – ogroman – s kojeg se pružao pogled na Temzu i Katedralu sv. Pavla u daljini. Taj pogled bio je jedino što se u toj prostoriji nikad nije mijenjalo.
Dr. Edward Johnson sjedio je za stolom. U ruci mu je bila bilježnica, a naočale su bile zakačene za džep njegove košulje. Na vratima se začulo kucanje, nakon čega je njegova tajnica propustila pacijenticu.
— Dobar dan, doktore.
— Dobar dan, gospođo Rebecca. Izvolite sjesti – pokaže joj rukom prama stolici nasuprot njega. „ Ili biste radije danas odmorili na kauču?“.
Rebecca je bila žena u ranim četrdesetima. Uredno odjevena, s blagim ali kontroliranim pokretima. Nosila je dugi kaput boje tamnog maslaca, od onih koji izgledaju skupo bez da išta govore. Na rukama je imala kožne rukavice boje vina, koje je skinula pažljivo i položila ih preko torbice – crne, elegantne, čvrste forme, bez loga, ali očigledno vrhunske izrade. Sve na njoj bilo je odmjereno, jasno, pažljivo kontrolirano.
Kosa joj je bila duga, zdrava, sjajna – onaj tip kose koji se pere večer prije, a ne pet minuta prije izlaska. Lice bez previše šminke, usne pravilne, blago sarkastične čak i kada su šutjele. Zubi ravni i bijeli, gotovo iritantno savršeni.
Nije nosila nakit osim jednostavnog bračnog prstena na desnoj ruci – detalj koji je govorio da zna granicu između ukrasa i nametljivosti. Bila je lijepa. Ona vrsta ljepote koju godine ne umanjuju, nego je čine vrjednijom.
— Ako nemate ništa protiv, danas bi radije sjedila…
Sjela je kao netko tko je to već mnogo puta učinio – s nogom preko noge, rukama na torbici, pogledom ravno ispred. Nije tražila udobnost. Tražila je njegovu pažnju i njegovo vrijeme – koje je pošteno platila. Sat terapije kod dr. Johnsona nije bio jeftin. Nije si svatko mogao priuštiti 500 funti po satu.
— Naravno, kako god vama više odgovara. O čemu danas želite razgovarati?
Dr. Edward Johnson bio je muškarac u kasnim četrdesetima, skladno građen, s kratkom, pažljivo ošišanom kosom i prosijedom bradom, koja se redovito održava. Odjeven jednostavno: tamnoplave hlače, sivi sako i bijela košulja zakopčana do drugog gumba.
Sjedio je zavaljen u fotelju s lijevim gležnjem preko koljena. U desnoj ruci bila mu je bilježnica, a u lijevoj, tanki crni flomaster. Zapisivao je svoja opažanja mirno, tiho, bez žurbe. Prstom lijeve ruke, rutinski i bez gledanja, dotaknuo je mali gumb na stolu – koji je aktivirao snimač. I crveno svjetlo, lagano je zatitralo. Od početka seanse, bilježio se svaki ton.
Gledao je direktno u nju. Promatrao ju je kao pacijenticu, ali naravno i kao zgodnu ženu. Pogled mu je bio stabilan, tehnički. Procijenio je njenu odjeću, frizuru, nakit, cipele. Da, bila je lijepa i njegovana žena – ugodnog glasa. Gledao ju je bez pretjeranog interesa, ali ni ignoriranja. Navikao je gledati ljude, slušati ih, analizirati ih. To mu je bio posao.
Dr. Johnson sjedio je zavaljen u svojoj stolici, s bilježnicom na bedru, a desnom rukom je zapisao datum na vrh stranice, pored toga – njeno ime. Pogled mu je prešao s njezinog lica prema rubu suknje, zatim se smireno vratio na oči. Sjedio je tiho i čekao da ona počne govoriti.
Rebecca je pažljivo prekrižila noge i spustila torbicu s lijeve strane fotelje. Skidajući rukavice, položila ih preko ruba stolice. Njeni prsti ostali su na njima sekundu duže nego što je bilo potrebno. Podigla je pogled prema njemu i pomislila kako danas odlično izgleda. Posljednje dvije godine redovno je dolazila k njemu na terapije, svakog petka u 16:00 sati i to joj je bila tjedna rutina kojom je održavala svoj brak. I sebe.
— No, Rebeca – o čemu ćemo danas? Da li se je dogodilo nešto posebno o čemu biste htjeli razgovarati? – ponovio je pitanje strpljivo, bez podizanja tona.
Ona popravi suknju na koljenima, i lagano se promeškolji u fotelji. Gledala je ravno ispred sebe, ali ne u njega.
— O tome kako se taj čovjek koji živi sa mnom, pretvara u potpunog stranca. Ne prepoznajem ga više.
Johnson kratko zapiše nešto, a zatim je pogleda ravno, bez mimike lica.
— Mislite na vašeg supruga?
Rebecca odmahne glavom, gotovo s podsmijehom. Glas joj je bio lagano promukao:
— Nevjerojatno sam ljuta na njega, doktore. Živi sa mnom. Spava pored mene. Jede za istim stolom. Ali nema ga. Kao da više nije tu…
Johnsonove oči ostale su na njoj dok je lagano pritisnuo ponovo gumb na stolu. Crveno svjetlo snimača je zatreptalo.
— Da li se je dogodilo nešto posebno ovog tjedna? Što mislite da je uzrokovalo taj jaz?
Rebecca duboko udahne. Prebaci nogu preko druge, uhvati se rukom za naslon, vrhovima prstiju dotakne vlastiti dlan pa vrati ruku na isto mjesto. Bila je nemirna.
— Ne, ništa posebno. Uvijek je kao i svakog tjedna. Sve započne nekom jezivom tišinom. Ne velikom. Ne dramatičnom. Onim malim – dnevnim sukobima. Neko moje pitanje bez odgovora. Dodir bez uzvrata. Njegov pogled koji sklizne pored mene. Svakog dana, redovno. Ne primjećuje me, doktore. Ja jednostavno ne postojim za njega.
Johnson kratko napiše nešto, zatim digne pogled. Oči mu ostanu par sekundi predugo na njenom profilu.
— Jeste li pokušali razgovarati s njim?
Rebecca se gorko nasmiješi, ali bez zvuka. Gleda prema prozoru.
— Jesam. Rekao je da “nije vrijeme”. Da “nije pravi trenutak”. Uvijek posao. Uvijek umor. Uvijek nešto važnije i prije, uvijek nešto ispred mene.
Zadrži pogled na kišnim kapima koje su klizile niz staklo.
— I onda je došla ona. Ili one. Ne znam više. Ne znam ni kada se je to točno dogodilo. Opet mu je pisala. Vidjela sam poruku na njegovom mobitelu. Sigurna sam da mu je to nova ljubavnica.
Dr. Johnson lagano stisne olovku među prstima, pogleda bilježnicu, ali ne piše. Samo upita:
— Što vam daje to uvjerenje?
Rebecca prekriži ruke preko grudi, nagnuvši se lagano naprijed.
— Neke večeri je došao kući i mirisao je na neki novi parfem. Ponovo. Rekao je da je bio s kolegom na ručku. A ja sam ga tog istog dana vidjela kako ulazi u taksi s nekom ženom. Koja mu nije bila kolegica – znam to pouzdano… Nervozno je poravnala rub suknje i stisnula usne. Bila je bijesna.
Udahnula je duboko i nastavila:
— Na moje pitanje: “S kim si točno bio?” Njegov odgovor je bio: “S poslom.”
Johnson spusti bilježnicu na naslon stolice. Olovku ostavi po strani. Ruke mu se sklope u krilu.
— I kako to utječe na vas?
Rebecca mu sada prvi put odgovori bez pauze.
— Uništavaju me te laži. Ljute me. I bole me. Ali najviše me vrijeđa to što me smatra glupom. Zašto mi ne kaže što se događa? Zašto me vrijeđa lažima?
Johnsonov glas ostao je isti. Miran i blag.
— Zašto uopće mislite da vam laže? A što mislite, jeste li vi uvijek bili iskreni prema njemu? Razmislite malo Rebecca…
Ona ga sad pogleda prvi put, direktno u oči.
— Kako to mislite? O čemu pričate?
Johnson se blago nagnuo naprijed, dlanove sklopi kao da stvara most od prstiju.
— O emocionalnoj odsutnosti. O vašim ali i njegovim očekivanjima koje možda niste ispunili. Izgovorili. O pritisku. O kritici. Možda ste i vi počeli gledati njega na drugačiji način. Ili on vas. Što mislite o tome?
Rebecca se polako nasloni unazad, vrati ruke na naslon fotelje.
— Znači, ja sam kriva?
— Ne. Nisam to rekao. Ni blizu – rekao je tiho, ali tvrdo. – Kažem da su u ovakvim slučajevima oboje odgovorni. Ne samo jedan od supružnika. Emocionalni preljub često se dogodi mnogo prije fizičkog.
Ona spusti pogled na vlastite ruke, koje su joj bile spuštene u krilo. Dlan joj je lagano zatreperio.
— Ne znam. Da, možda sam i ja pogriješila. Zakasnila. Ne znam više… Puno sam puta pokušala razgovarati s njim ali sam stala. Imala sam osjećaj da nije vrijeme za to. Nisam bila ni sigurna da li su moje sumnje opravdane. Recimo ovaj tjedan, posebno sam to osjetila. Moguće je da je ta sms poruka bila okidač za mene, doktore. Znate onaj osjećaj kad ne znate ali znate.
— Što vam daje to uvjerenje?
- Znate što sam učinila?
— Recite.
— Odgovorila sam na tu sms poruku. Direktno i jasno – u njegovo ime. Rekla sam da imam suprugu koju volim i da nemam vremena za afere. Da li je to bilo u redu, ne znam. Ali bila sam ranjena kao životnija, ljuta i slaba na njega…
— Znači, slabost vas opravdava?
— Ne. Ali ju objašnjava.
Rebecca je uzela torbicu s druge stolice i ponovo je stavila u krilo. Stegnula je njene krajeve kao da nešto mora zadržati.
Dr. Johnson lagano je ispravio leđa u naslonjaču i pridigao se je, pa ponovo spustio u njega. Glas mu je ostao i dalje suh, britanski smiren.
— Oprostite … koliko ste dugo u braku, gospođo Rebecca?
Ona izdahne kroz nos.
— Dva desetljeća. Dvadeset i tri godine, točno.
— Sjećate li se kako ste se i zašto – zaljubili u vašeg muža? – upita, gledajući bilješku, ali je ne čita.
Ona mu nije odgovorila odmah. Sjedila se tih dana kada je bila jako zaljubljena u svog muža. Bila je luda za njim, u stvari. Pa je spustila pogled, i rukom obrisala nevidljivu dlačicu s čarape.
— Zaljubila sam se u njegov mir i njegovu odgovornost. U to što nije trčao za drugima. Nije bio nikada glasan. Nije se dokazivao nikome a kamo li meni. Bio je uvijek prisutan, pored mene. I… gledao me kao da me razumije. Kao da jedino želi mene na ovom svijetu.
— Postoje li još uvijek te osobine u njemu? – upita je Johnoson, gotovo mehanički.
Rebecca je pomaknula rame unatrag, ne kao odgovor nego refleksno. Glas joj je zadrhtao, ali to je prikrila gutanjem sline.
— Možda. Ali su negdje duboko zakopane. Ili ih možda više čak ni ne tražim. Počela sam primjećivati samo ono što me zaboli.
Johnson kratko zapiše nešto. Pogled mu sklizne niz njezinu lijevu ruku, uhvati trenutak kako prstom grebe unutarnji rub torbice. Nije komentirao samo je promatrao njene geste.
— A što vi mislite, zašto je vaš suprug – kako kažete – izgubio interes za vas?
— Jer sam mu postala svakodnevica. Kao neka šalica, knjiga na polici. Slika na zidu. Eto, tu sam i ne mičem se. Vidi me svaki dan. I ja njega. Znam što će reći. Znam kad će zijevnuti. Znam kad će slagati. A on… zna da ću ostati i uvijek biti tu.
Zastane. Pogleda ga.
— I to ga ne brine. Ne brine ga u stvari, ništa oko mene. Ali ga ni ne uzbuđuje. Nema više romantike, nema više onih iskrenih razgovora, planova, ciljeva. Zajedničkih istina…
Johnson sjedne uspravno, dlanove položi ravno na koljena.
— A jeste li vi ikada stvorili prostor za njegovu istinu?
— Ne razumijem vaše pitanje doktore Johnson. Što točno mislite time?
— Znači: Napravili mjesto i vrijeme – da vas može pogledati i mirno reći bez sukoba: “Ne znam više što osjećam prema tebi? Žao mi je što se tako osjećaš … ali trebam promjenu. Želim nešto promijeniti, želiš li i ti? Što ti osjećaš? Želiš? ”
Rebecca se pomakne, sada prvi put nelagodno. Popravi suknju, ponovo prekriži noge, jednu preko druge. Spustila je pogled..
— Nisam to željela znati a niti pričati o tome, bilo me je strah to čuti.
— Znači, možemo li se onda složiti s time: da vam je problem i istina- bila poznata, ali neprihvatljiva?
— Da.
— To je čest obrazac. Suočavanje se ne događa kad otkrijemo nešto što nas opterećuje ili muči, nego – tek onda kad više ne možemo glumiti da to ne znamo.
Rebecca ponovno pogleda kroz prozor. Nebo iznad grada bilo je sivo, bez oblika, spušteno nisko nad krovove Londona. S te visine, ulica je izgledala usko, kao da pripada nekom drugom svijetu. Promet se kretao sporo – crvene i bijele točke automobila pomicale su se u pravilnim linijama, s vremena na vrijeme zastajale na raskrižju. S desne strane vidjela se rijeka, mutna i jednolična, kako klizi ispod mosta. Kroz prozore drugih zgrada, kao u nizu staklenih okvira, nazirale su se sjene ljudi za stolovima, pokreti, svjetla ekrana. U daljini – gotovo kao neki crtež u magli – uzdizala se Katedrala sv. Pavla.
Bila je visoka i vitka. Korak joj je bio dug, ali blag, gotovo lelujav, kao da kroz prostor prolazi nečujno. Bila je zanosna žena, lijepa na onaj tihi način koji se ne nudi, ali ostaje u pamćenju. Ipak, u njezinu držanju i pogledu bilo je nečeg povučenog — nešto što nije bilo sramežljivo, nego tužno.
Sjela je na stolicu ispred njega. Nije spuštala pogled. Sjedila je uspravno, ruku preklopljenih u krilu. Dr. Johnson je tek tada podigao oči prema njoj. Gledala ga je izravno, bez oklijevanja — pogled joj je bio tih, ali postojan. U sobi je vladala potpuna tišina.
— Znate što je najgore, doktore?
Dr. Johnson je odgovorio jednostavno, mirno:
— Recite.
Rebecca je udahnula. Nije odmah nastavila.
— To što još uvijek… osjećam nešto za njega. Kad ga pogledam, tu ispred sebe, još uvijek se nešto u meni pomakne. Nije to mržnja. Nije ni bijes. Nije ni ljubav, barem ne onakva kakvu sam mislila da znam prepoznati. Ne znam kako to opisati. Ali to… nešto što je stalno ovdje. I neće otići.
— Rebecca… oprostite, ali moram vas nešto pitati…
Ona klimne potvrdno, bez riječi.
— Kad kažete da još uvijek osjećate nešto… biste li mogli pokušati toj riječi dati oblik? Samo jednu riječ koja opisuje vaše stanje.
Nije odgovorila odmah. Pogled joj se s prozora vratio na njega. Ruke su joj još u krilu, ali sada su joj prsti bili isprepleteni. On primijeti kako lijevim palcem pritišće desni nokat — sitnom, upornom gestom.
— To nije riječ. To je navika. —— kaže tiho.
On blago nagne glavu. Bilježnica ostaje otvorena, olovka mirna.
— Navika. — ponovi.
Rebecca ga pogleda. Ovaj put izravno. Pogled joj nije tražio odobrenje. Izgovorila je istinu. Tišina je ostala između njih. Nije bila nelagodna. Bila je to vrsta dogovora bez riječi.
— A što vi mislite… mislite li da on osjeća isto što i vi?
Rebecca ne odgovori odmah. Ruke su joj u krilu, prsti ukočeni.
— Naviku? — pita tiho.
Johnson kimne. Prati je pogledom.
— Ne znam. — kaže ona. — Ja ne znam što on osjeća. Ne pitam ga. On ne pita mene.
Stanka.
— Možda osjećate isto. — kaže Johnson. — Samo to nikad niste rekli naglas i jedan drugome— Isto tako, neke stvari treba znati prepoznati i razdvojiti. Ako je navika – možda ona može nestati. Ali ako još negdje između svega toga ima nade – onda to vrijedi provjeriti.
Ona podigne pogled.
— Nije mi jasno na što točno mislite?
Johnson sjedne ravnije. Dlanove spusti na koljena. Ton glasa mu ostao jednak, ali rečenica koju je izrekao – bila je sporija.
— Možda ste oboje umorni. Ali to ne znači da morate ostati tako.
Rebecca popravi suknju. Ponovo prekriži noge. Gleda u staklo iza njega, ali ne vidi ništa.
— Kako se to mijenja?
— Tako da mu date prostor da kaže svoju istinu. I vi svoju.
— Istinu?
— Da. — kaže doktor. — Da mu možete reći: “Ne znam više što osjećam. Trebam nešto drugačije. Želim nešto promijeniti. Želiš li i ti?”
Rebecca spusti pogled. Tiho.
— Ne želim toga biti svijesna, ni znati. A još manje reći mu to naglas.
Dr. Johnson je i dalje sjedio mirno, bilježnica je već napola ispisana.
— Oprostite Rebecca… smijem li vas nešto pitati?
— Naravno.
— Da li vaš muž zna, da li je svjestan – da vas ne zadovoljava emocionalno? — Drugim riječima, jeste li mu to izravno rekli? Bez tišine. Bez nagađanja. Bez šifri.
— Ne na taj način.
— Na koji ste način govorili s njim o tome?
— Tišinom. Izbjegavanjem. Očekivanjima.
— A kako bi on to trebao razumjeti?
— Ako me poznaje – onda zna kakva sam kad nisam zadovoljna s nečim.
Johnson se lagano nagne naprijed, oslanjajući podlakticu na koljeno.
— A je li moguće da vas on ne poznaje na taj način? Ili, pojednostavniti ću: ne razumije tu vrstu jezika? Napokon kao ni 90 % drugih muškaraca na ovom svijetu..
Rebecca pogleda u njega, kratko, pa skrene pogled.
— Kad ste zadnji put svom suprugu postavili direktno, jasno pitanje a da je bilo bez ikakvog skrivenog značenja? Bez optužbe? Recimo, bar iz neke vaše znatiželje.
Rebecca se nasloni unatrag, popravi torbicu na krilu.
— Ne sjećam se.
— Što mislite, što se dogodi s muškarcem kad osjeti da nije više zanimljiv, potreban, vrijedan?
— Povuče se, pretpostavljam.
— Ili potraži neko mjesto gdje sve to jest ili može biti.
— Mislite, kod neke druge žene?
— Kod osobe koja ga vidi. — Ponekad, doda on tiho – muškarac ne traži samo strast. Traži da mu netko vjeruje da još uvijek vrijedi.
Rebecca stisne dlan preko torbice.
— Znači, ja sam ga natjerala na to?
— Ne kažem da ste vi krivi. Kažem da niste bili jedini sudionik u ovom raspadu.
— Ali on je taj koji me je prevario. On je taj koji je izašao.
— Ali vi ste bila ta koja je zatvorila vrata mnogo prije.
Pogled joj sklizne niz prozor – ljudi hodaju kao točkice ispod njih.
— Znate li što je najgore, doktore? I što me u stvari najviše muči? – reče mu tiho, ali drhtavim glasom.
— Što vas točno muči, Rebecca?
— To što nam je erotski život, postao posao i rutina. Dužnost. Raspored.
Dr. Johnson pogne glavu, spoji prste u trokutić ispred brade i nasloni se, gledajući je:
— A jeste li ikad to rekli svom suprugu?
— Ne. Bila sam sigurna da zna. Mislila sam da se i on osjeća isto. Da sam mu postala dosadna.
— A jeste li se ikada pitali kako se osjeća on i što želi? Jeste li razmišljali o tome da mu ostvarite neku njegovu, ili napokon vašu Rebecca – neku erotsku želju ili potrebu? Da, nazovimo to tako – začinite ponovo vaš svijet erotike. Evo recimo, pokušajte to večeras učiniti, kao neki eksperiment recimo. Dajte si mašti na volju i napravite nešto novo. Obucite novo rublje, zapalite svijeće. Izmislite nešto. Neka to bude vaša domaća zadaća do sljedećeg tjedna. Može?
Rebecca se diže, polako je krenula prema prozoru. Prstima je dotakla okvir stakla.
- U redu, doktore. Slažem se. Razmisliti ću o tome, nemam što izgubiti…
Johnson uzme bocu vode sa stola i natoči sebi čašu. Pogleda prema njoj.
— Hoćete vi?
Rebecca odmahne glavom.
— Mislite li… — zastane ona i tiho, ispod glasa nastavi. — Mislite li da me još uvijek voli? Johnson je nije prekinuo, čekao je da završi. — Mislite da se isplati? Truditi se?
On odloži olovku.
— Mogu vam reći samo ono što ja mislim. Ali puno važnije je što biste mislili vi … kad biste bili na njegovom mjestu.
Rebecca ga gleda.
— Ne znam. Nadam se da nije već prekasno… — rekla je tiho, ispod glasa..
— Onda je možda to – upravo to mjesto, odakle treba početi. Pogledajte stvari iz druge perspektive Rebecca. Nije to toliko teško. Ali moram vam reći i još nešto važno: možda će vam to pomoći da nađete odgovor na vaše pitanje: da li vas vaš muž još uvijek voli? Muškarac koji ne voli – ne ostaje, nego odlazi.
Njezin pogled se lagano spusti prema bilježnici na njegovu stolu. Pomiče ruke, uvlači ih dublje u rukave.
— Znači, vi mislite da…? — počne tiho.
— Mislim da vas još voli. — kaže on.
Ostala je mirna. Bilo joj je važno ovo čuti. Njegov glas djelovao je umirujuće na nju i davao joj je snage da nastavi dalje. Slušala je njegove riječi dalje, kroz maglu osjećaja koje su stvarale u njenim grudima.
— Rebecca, možda on samo ne zna kako da vam to pokaže, na svoj način. Ali osjećaj je tu. Samo zaboravljen i zatomljen, između svega ostalog. Morate mu dati priliku.
Rebecca kimne. Blago, više sebi nego njemu.
Zatim pogleda prema satu iza njegovih leđa.
— Ah, doktore… kako vrijeme leti kod vas. Zar je moguće da je već toliko sati?
Johnson se lagano nasmiješi.
— Često to kažu. Prošlo je točno četrdeset i sedam minuta. Malo čak kasnimo, ali ne brinite. Nemojte zaboraviti vašu domaću zadaću…
Ona brzo ustane sa svoje stolice, prebaci kaput preko ruke i uzme torbu. Pogleda ga još jednom, s blagim osmijehom.
— Vidimo se sljedećeg petka — u isto vrijeme?
Johnson potvrdno klimne glavom.
— U isto vrijeme, 16:00 sati.
Otvorila je vrata meko, bez zvuka, i izašla dugim korakom. Vrata su se zatvorila za njom a on je ostao sam, leđima još uvijek lagano zavaljen u naslonjaču. Nije se odmah pomaknuo. Nekoliko trenutaka gledao je vrata pa u bilježnicu, na njegovom stolu. Stranica je bila napola ispisana, ali više nije dodao ništa. Olovku je spustio pokraj sebe, na stol. Prstom je pritisnuo gumb na snimaču i prekinuo snimanje.
Ustao je polako. Kretanje mu nije bilo umorno, više naviknuto. Prešao je prostoriju u nekoliko koraka, otvorio vrata niskog ormarića i izvadio bocu Lagavulin 16. Nije gledao oznaku, ali znao je točno što uzima. Staklena čaša bila je teška, s debelim dnom. Natočio je prst viskija, zatvorio bocu, vratio je na svoje mjesto. Ostao je blago naslonjen na stol, s čašom u ruci, pogleda koji je rezignirano odlutao prema prozoru.
Mostovi, svjetla, ništa novo. Promet u daljini tekao je ujednačeno. Kiša više nije padala, ali staklo je još bilo mokro. Uzeo je gutljaj. Više da promijeni okus u ustima i prekine tišinu koja se zadržala u prostoriji nakon što je ona otišla.
Tada je začuo diskretno kucanje na vratima. Dva puta, tiho.
Nije se trgnuo. Samo je spustio čašu na stol, bez žurbe.
— Uđite. — rekao je.
Vrata su se otvorila. Njegova tajnica je stajala na pragu, s blokom u ruci. Nije odmah govorila. Pogledala ga, kao da traži potvrdu da li je pravi trenutak.
— Dr. Johnson, želite li da vašu suprugu naručim ponovno za sljedeći petak u 16:00 sati?
Kratko je, rutinski pogledao prema rasporedu.
— Da, molim vas.
Tajnica je zapisala, kimnula i zatvorila vrata. On je ostao na istom mjestu. Čaša mu je još uvijek bila na dohvat ruke, pa je prstima posegnuo žedno za njom. Ispio je dugi gutljaj i duboko udahnuo.
KRAJ
Aktualno izdanje
